Temeljne psihološke potrebe

Jedno od ključnih pitanja u psihologiji općenito svakako se tiče prirode ljudske motivacije. Jasno, u skladu s tim postoje brojne opće i specifične teorije motivacije. Što pokreće pojedinca? Postoje li neki univerzalni motivi? Zbog čega za neke akcije nismo motivirani, a "trebali" bi biti? Kako motivirati druge ljude? Kako motivirati sebe? Početkom ovog stoljeća psiholozi Deci i Ryan (2000) u sklopu teorije samoodređenja ili samodeterminacije iznose ideju o postojanju temeljnih, univerzalnih psihološki potreba. Osnovne potrebe (bilo fiziološke ili psihološke) su energizirajuća stanja koja, ako su zadovoljena, vode ka fizičkoj i psihičkoj dobrobiti. Ako pak nisu zadovoljene, smanjuju dobrobit ili vode u patologiju. Dakle, radi se o empirijski bogato potkrijepljenoj teoriji ljudske motivacije, razvoja i opće dobrobiti. Na temelju ideja Decija i Ryana, danas u  psihologiji postoji konsenzus kako ljudi imaju barem tri osnovne psihološke potrebe: potreba za autonomijom ili samoodređenjem, potreba za kompetentnošću i potreba za povezanošću (Deci i Ryan, 2000).

Potreba za autonomijom
Autonomija se odnosi na mogućnost izbora, odnosno, odlučivanje o pokretanju i regulaciji vlastitih akcija, u skladu s vlastitim željama, preferencijama i interesima. Percipirana autonomija podrazumijeva tri odlike: unutrašnje percipirano mjesto uzročnosti, slobodnu volju (osjećaj slobode) i percipiranu mogućnost izbora ponašanja. Suprotno od autonomije bilo bi ako neku radnju počinjemo zbog pritisaka, prisile ili pak zbog obveze. Okolina koja podupire autonomiju jest ona koja ohrabruje na postavljanje ciljeva, biranje vlastitog načina rješavanja potencijalnih problema i vođenje vlastitim interesima i vrijednostima. Međutim, autonomiju ne treba nikako izjednačavati s prevelikom popustljivošću ili čak zanemarivanjem pojedinca. Suprotna od podržavajuće okoline je kontrolirajuća okolina, gdje se ljudima nameće određene načine mišljenja, osjećanja i ponašanja. Potreba za autonomijom je najaktualnija u onim situacijama kada ju ne možemo zadovoljiti, odnosno kada nemamo mogućnost slobodnog izbora. Visok osjećaj autonomije temelj je intrinzične motivacije, dok je niži stupanj autonomije povezan s različitim oblicima ekstrinzične motivacije. Uz to, različita istraživanja su jasno pokazala kako u okolinama koje podupiru autonomiju ljudi osjećaju veću percipiranu kompetentnost, veće samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti, više su angažirani, preferiraju izazove (za razliku od izbjegavanja istih), više su produktivni i kreativni (Reeve, 2010).

Potreba za kompetencijom
Potreba za kompetencijom jest potreba da budemo učinkovit u interakciji s našom okolinom, socijalnom i fizičkom. Dakle, odnosi se na sve aspekte života: proces školovanja, posao, interpersonalni odnosi te slobodno vrijeme. Također, odnosi se na potrebu za uvježbavanjem naših sposobnosti i vještina. Akademski, sportski ili poslovni uspjesi dobar su primjer zadovoljenja ove potrebe. Percipirana komepetentnost je nužna za bilo koji oblik motivacije (intrinzična ali i ekstrinzična). Ova potreba se aktivira kada ispred sebe imamo optimalan izazov - zadatak upravo toliko težak da nismo sigurni hoćemo li ga uspješno savladati ili ne, odnosno kada su i izazov i naša komepetencija barem umjereno visoki. Kada izazov odgovara kompetenciji, koncentrirani smo, uključeni, pa čak i uživamo u onome što radimo. Ovdje se može javiti i osjećaj preplavljivanja (engl. flow). Kada je izazov prezahtjevan (veći od kompetencije), posljedice su smanjen osjećaj kompetencije te osjećaj zabrinutosti ili tjeskobe.  U situacijama kada je pak izazov značajno niži od naše kompetencije, osjećamo dosadu. Ključni okolinski uvjet koji zadovoljava ovu osnovnu potrebu je pozitivna povratna informacija (Reeve, 2010).

Potreba za  povezanošću
U ljudskoj je prirodi da želimo stvoriti i održati bliske, privržene odnose s drugim ljudima. Želimo da nas drugi razumiju, prihvaćaju i cijene, da im je zaista stalo do naše dobrobiti. Želja za osjećajem pripadnosti treća je, dakle, ključna psihološka potreba. Ona se aktivira u situacijama socijalnih interakcija, a zadovoljena je u potpunosti jedino kada te interakcije ili odnose odlikuje obostrana briga za dobrobit onog drugog i kada drugi (bliski) ljudi upoznaju i prihvaćaju naše "autentično ja". Puki socijalni kontakti, kakav primjerice imamo s blagajnicom u samoposluzi ili susjedom kojeg pozdravljamo u prolazu, nisu dovoljni za zadovoljenje ove potrebe. Naglasak je na kvaliteti odnosa. Uspješno zadovoljenje ove potrebe povezano je s dobrobiti pojedinca, a negativno povezano s osjećajem usamljenosti i simptomima depresije. Zadovoljenje ove potrebe također je nužna pretpostavka internalizacije ciljeva. Internalizacija je proces kojim osoba transformira pravila ili vrijednosti koje nameće okolina u vlastita pravila i vrijednosti. Internalizacija (ciljeva druge osobe/institucije) se, dakle, odvija glatko i dobrovoljno kada vjerujemo da je drugoj osobi stalo do naše vlastite dobrobiti (za razliku od onih koji pokušavaju manipulirati drugima), i kada su ciljevi smisleni i/ili korisni (Reeve, 2010). Adekvatno zadovoljenje ove potrebe je, također, nužno u svakoj situaciji kada želimo motivirati druge na neku akciju.

Potrebe, ciljevi i subjektivna dobrobit
Za aktivnosti koje uključuju jednu ili više od ovih potreba, osjećamo interes. Kada su ove potrebe zadovoljene, osjećamo zadovoljstvo. Intrinzična motivacija za bilo što počiva na ovim trima potrebama. Pri tome je jako bitan naš socijalni kontekst. Onoliko koliko socijalni kontekst dopušta ili čak potiče zadovoljenje onih potreba, osoba će biti angažirana, usmjerena na ovladavanje i rast. Ovo lako možemo primijeniti na svakodnevni život- bilo da smo studenti ili pak već imamo iskustva u svijetu rada. Otežano zadovoljenje ovih potreba smanjuje motivaciju, ali i negativno utječe na fizičku i psihičku dobrobit osobe (Reeve, 2010).
Kada je riječ o ciljevima i težnjama koje imamo (bilo da se radi o velikim životnim ciljevima ili onim svakodnevnim), vjerojatno smo na svojoj koži iskusili kako njihovo dostizanje ne mora voditi do osjećaja sreće i zadovoljstva. Naime, postizanje ciljeva će nam donijeti onoliko zadovoljstva koliko su ti ciljevi povezani s osnovnim psihološkim potrebama. Intrinzične aspiracije, kao što su ostvarenje bliskosti u vezama, osobni razvoj i doprinos zajednici (npr, pomaganje drugima ili volontiranje) usko su povezane s temeljnim potrebama. Eksternalne aspiracije, kao što su stjecanje bogatstva, slave ili pak dojam koji ostavljam na druge (ulaganjem u materijalno), te općenito sve što radimo kako bismo dobili odobravanje okoline, manje su povezane ili pak potpuno nepovezane s temeljnim potrebama. Individualne razlike u tome koliko ljudi kroz svoje ciljeve i težnje stavljanju naglasak na ove bazične potrebe ili pak na ciljeve koji ne doprinose zadovoljenju ovih potreba  itekako su povezane s osjećajem sreće ili zadovoljstva u životu te s mentalnim zdravljem. Ako osoba stavlja naglasak na ciljeve koji izravno zadovoljavaju osnovne psihološke potrebe, to može rezultirati većim samopoštovanjem, samoaktualizacijom, većom vitalnošću te manje zastupljenim simptomima depresije i anksioznosti. Pojedinci koji više vrednuju i više ulažu u ostvarenje nekih eksternalnih ciljeva, mogu pak očekivati niži osjećaj zadovoljstva pri postizanju ciljeva, te više nepoželjnih simptoma depresije i anksioznosti (Deci i Ryan, 2000).
Izboru ciljeva u koje ćemo ulagati svoje vrijeme i druge resurse treba, dakle, pristupati promišljeno. Ako naši dani poprime negativan afektivni ton, čini nam se da ono što radimo nema smisao, osjećamo se nekompetentnima ili je pak zadovoljstvo važnim odnosima nisko, potrebno je razmisliti o psihološkim potrebama i načinima na koje ih pokušavamo zadovoljiti. Pri tome, dakako, možemo potražiti i stručnu pomoć.